Historija bošnjačke književnosti

Knjiga „Historija bošnjačke književnosti“ prof. dr. Seada Šemsovića prva je cjelovita sinteza razvoja bošnjačke književnosti od njenih početaka do savremenog trenutka. Ona nije samo pregled autora, djela i epoha, već ozbiljan i višeslojni pokušaj da se ispriča priča o književnosti jednog naroda čije je duhovno i kulturno stvaralaštvo dosad bilo sistematski zapostavljeno.

Već u uvodnom tekstu autor jasno prepoznaje duboku potrebu za dijahronijskim sagledavanjem, potrebu da se razumiju i konstante i mijene bošnjačke književnosti kroz stoljeća. Knjiga je, prema Šemsoviću, u simboličkom smislu “odavno napisana”, fragmentarno, kroz djela Bašagića, Handžića, Rizvića, Nametka, Maglajlića, Durakovića, Buturovića, Isakovića i drugih, a njegov zadatak bio je da te fragmente sagleda iz jedne tačke: književnohistorijske.

Značaj ove knjige ogleda se u činjenici da po prvi put pruža ukupan prohod kroz bošnjačku književnost – što, kako autor ističe, ni jedna evropska nacionalna književnost ne bi smjela sebi dozvoliti da izostavi. Šemsović se odmiče od klasičnog, faktografskog pristupa: njegova metoda oscilira između književnohistorijske, književnoteorijske, žanrovske, poetičke, esejističke i kulturološke analize. Time knjiga postaje i narativ i analiza, i mapa i priča, i sintetički i problemski pristup.

Posebna vrijednost „Historije bošnjačke književnosti“ je u tome što svoj zadatak ne postavlja kao dovršeni sud, nego kao početak novog poglavlja. Nedostaci i praznine u ovoj prvoj historiji ne prikrivaju se, već se otvoreno prepoznaju kao poziv budućim istraživačima. Knjiga, dakle, ne pretendira na zaključivanje, nego na otvaranje.

U vremenu kada se književne historije dekonstruišu ili relativiziraju, Šemsovićeva knjiga vraća vjeru u smisao takvih pothvata. Ne zbog nostalgije, već zbog odgovornosti: prema jeziku, narodu, pamćenju i budućnosti.

Nakon šest godina predanog rada, „Historija bošnjačke književnosti“ prof. dr. Seada Šemsovića nije samo završena knjiga, ona je polazište za buduća istraživanja, okvir za nesagledano i poziv na nastavak započetog. U svojim završnim razmatranjima autor s rijetkom iskrenošću priznaje granice vlastitog pothvata, ali ne iz slabosti, već iz svijesti o složenosti zadatka: ući u milenij bošnjačke književnosti bez prethodnog naslijeđenog modela, bez prethodne cjelovite historije, znači preuzeti odgovornost i za ono što je urađeno i za ono što tek treba da bude urađeno.

Šemsovićev tekst, oblikovan nizom metoda, od klasičnog nabrajanja, preko analitičke sinteze, do asocijativnih, patchwork pristupa, gradi autorsku, subjektivnu, ali temeljenu sliku književne prošlosti. On svjesno preuzima teret pionira: jedan čovjek, prvi put, morao je objediniti faktografiju, interpretaciju, kulturološke slojeve i teorijske tokove kako bi narod bez književne historije napokon dobio temeljnu nit svog pripovijedanja.

Ova knjiga je, dakle, otvoreni sistem. Niti je završena u smislu konačnosti, niti pretendira na sveobuhvatnost u savršenstvu. Njena snaga leži upravo u tome što poziva druge da je dopune, koriguju, ospore i prošire. Šemsović pritom pokazuje veliku znanstvenu čestitost, svjestan da “slabiji napon” na nekim mjestima nije znak greške, već poziv za nadogradnju. Ako se pojave novi historiografski prohodi, i ako oni budu i suprotstavljeni, to neće biti slabost bošnjačke književnosti, već znak njenog sazrijevanja.

Za one koji dolaze, on ostavlja važnu poruku: da bi se ispisala historija književnosti jednog naroda, potrebno je povjerenje – u jezik, u istraživačku intuiciju, i u potrebu da se vlastito pamćenje sagleda s pogledom prema budućnosti. Ova knjiga je prvi korak na toj stazi.

Knjiga Historija bošnjačke književnosti prof. dr. Seada Šemsovića naišla je na izuzetno afirmativan prijem među najeminentnijim stručnjacima iz oblasti bošnjačke književnosti i južne slavistike. Ocjene koje dolaze iz različitih generacija i znanstvenih škola svjedoče da djelo ne samo da ispunjava dugo iščekivani zadatak sinteze, već ga nadilazi, nudeći i originalan autorski pristup i kontekstualno raslojavanje.

Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović naglašava da je knjiga dokaz da pojedinac, a ne nužno institucija ili kolektiv, može ostvariti veliki historijski zadatak, ako ga vodi „znanje, akribija, upornost i dobra namjera“. On u Šemsovićevom radu prepoznaje ostvarenje koje je desetljećima bilo predmetom očekivanja i tihe čežnje unutar akademske i kulturne zajednice.

Prof. dr. Vedad Spahić ide korak dalje u teorijskoj analizi knjige, ističući da ona ne samo da ispunjava kriterije književnohistorijske sinteze i kanonizacije, već i demistificira uske predodžbe o identitetu bošnjačke književnosti. Šemsović, tvrdi Spahić, pokazuje da bošnjačka književnost nije ograničena na bosanski jezik niti na savremenu teritorijalnu Bosnu i Hercegovinu, nego se radi o „multilingvalnom fenomenu“ koji obuhvata i dijasporu i sve prostore gdje Bošnjaci egzistiraju kao autohton narod.

Doc. dr. Nadija Rebronja knjizi pripisuje izuzetnu didaktičku i znanstvenu vrijednost. Osim što pruža temeljit pregled razvojnog toka bošnjačke književnosti od usmene do savremene, ona otvara prostor za daljnja istraživanja i reinterpretacije. Po njenom mišljenju, knjiga će biti nezaobilazna i u nastavnim programima i u međunarodnim slavističkim krugovima, gdje postoji sve veći interes za komparativna i interkulturna čitanja slavenskih književnosti.

Kroz glasove ovih stručnjaka jasno se profilira značaj Šemsovićeve knjige: „Ona je prvi historijski pregled jedne književnosti, ali i kulturni i identitetski događaj.“