talhe ili šedrvarski vrt

Roman „Talhe ili Šedrvanski vrt“ antologijskog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog književnika Irfana Horozovića jedno je od onih rijetkih djela koje se ne čita samo očima – čita se sjećanjem, intuicijom, pa i duhovnim čulima. U vremenu kada je bošnjačka književnost tražila nove forme izražavanja, Horozović je još početkom sedamdesetih ispisao tekst koji je priča o prošlosti, ali i potraga za smislom književnosti, identiteta i svijeta u kojem se čitatelj, čak i onaj najmlađi, nastoji prepoznati.

U ovom romanu, kako naglašava prof. dr. Enes Duraković, književnost postaje “knjiga znanja” – prostor u kojem se okupljaju svi znakovi izgubljenog identiteta jednog naroda, ali i jednog čovjeka. U njegovom središtu stoji knjižnica, mitski prostor gdje riječi nisu samo rečenice, već ključevi, portali i ogledala. Pripovjedač Bagrem Džafer piše o Talhama, o onima koji su, kako bismo mogli reći, zaboravljeni, a ipak upisani u pamćenje svijeta. Horozovićeva proza ne pripada ni jednom književnom kalufu: ona je fantastična i stvarna, orijentalna i zapadna, narativna i poetska.

U romanu „Talhe“, kako ističu Šeherzada Džafić i Irma Marić, književni tekst postaje svojevrsni rodoslov, u kojem se kroz semiotiku predmeta (mač, knjiga, slika, sfinga…) oživljavaju složene sudbine i vječne dileme – ko smo i odakle dolazimo.  Ova knjiga ima višestruke kodove, može se čitati kao zbirka priča, kao filozofski traktat, ili kao fantastični roman. Njena trodijelna kompozicija i slojevito strukturirane priče nude mogućnost površnog uživanja u jeziku, ali i dubinskog iščitavanja znakova i simbola. I baš zato što se odupire jednoznačnim tumačenjima, ova knjiga postaje, kako su to mnogi kritičari rekli, “definitivna knjiga”.

Irfan Horozović pripada generaciji koja je bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost povela u postmodernističke tokove, spajajući u svom djelu elemente evropske književne filozofije (Kafka, Camus, Borges) s orijentalnim nasljeđem i domaćim motivima. Kako ističe Duraković, Horozović je jedan od rijetkih pisaca koji je uspio pomiriti estetsko, hermetično i univerzalno u jednom književnom aktu koji nas tjera na razmišljanje, ali i na ponovno čitanje.

Neki književni kritičari prepoznali su u Talhama i poveznice s generacijom hrvatskih fantastičara, književnim krugom koji se razvijao šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, njegovanjem borhesovskog tipa fantastike. Međutim, kako naglašavaju Džafić i Marić, Horozović nije njihov epigon. Njegov put do poetike fantastičnog bio je autonoman i originalan – on je, kako pišu, “do tih novina došao sam”. Veza s hrvatskim fantastičarima tako je više estetska i duhovna nego pripadnička, Horozović je uvijek djelovao kao zaseban glas, oslonjen na književnost kao prostor univerzalnog pamćenja i lične mitologije.

Izdavanje romana „Talhe ili Šedrvanski vrt“ u ediciji „Biser“, namijenjenoj bošnjačkoj djeci i mladima koji školovanje pohađaju u okviru Modela C u Republici Hrvatskoj, predstavlja ne samo priznanje vrijednosti ovog djela već i poziv novim generacijama da se suoče s književnošću kao izazovom. Jer ova knjiga nije samo za čitanje, ona je za tumačenje, za razgovor, za putovanje kroz vrijeme i prostor. Za one koji u književnosti traže više od priče, koji traže sebe.