Potočarske sjene

Monografija „Potočarske sjene“ nisu tek fotografski dokument o genocidu, niti puki doprinos kulturi sjećanja, one su djelo koje u sebi sjedinjuje estetiku tuge i etiku otpora. Kroz crno-bijelu paletu, umjetnički fotograf Velija Hasanbegović ne traži kontraste zbog izražajnosti, već zbog potrage za istinom. Naime, kako nas uči njegov kadar, istina nikada nije u boji. Istina je sjenka čovjeka koji traži brata, ruka koja drži sliku mrtvog sina, pogled žene koji se gubi između neba i zemlje.

U zemlji gdje se negiranje genocida pokušava predstaviti kao drugačije mišljenje, „Potočarske sjene“ su i umjetnički čin i akt društvene odgovornosti. To je vizualna deklaracija koja ne traži aplauz, nego pristanak na bol i činjenice. Riječ je o djelu koje ne prestaje postavljati pitanja: Šta znači sjećanje u svijetu koji zaboravlja? Šta znači umjetnost kada istina gubi publiku, a publika savjest?

Hasanbegovićeva fotografija, uokvirena u monografija koju izdaje Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, nije novinska ilustracija – ona je umjetničko svjedočanstvo,  svojevrsna liturgija tuge: krhka, tiha, ali neumoljiva. Pejzaži Potočara djeluju metafizički, portreti preživjelih odišu dostojanstvom koje smrt ne može izbrisati. Autor izbjegava patetiku jer je njegova snaga u nijansi, u spoju svjetla i tame, u sposobnosti da bol prenese bez riječi, a da ju svi razumijemo.

Publicist i historičar Nihad Kreševljaković u predgovoru monografije piše kako su „Potočarske sjene“ knjiga koja „postaje jasnija, dublja i trajnija što je vrijeme više ispituje“. Jer fotografija postaje nijemi svjedok vremena, više od vizualnog prikaza, dakle, ona je trag duše, lom srca, krik koji se ne čuje, ali se snažno osjeća.

Velija Hasanbegović nije fotograf koji se skriva iza objektiva. On stoji ispred njega, iako ga ne vidimo. Prisutan je u svakom kadru, ne kao autor koji promatra, već kao neko ko sudjeluje i suosjeća s onim što ovjekovječuje. Zbog toga Kreševljaković piše da „Potočarske sjene“ zaslužuju visoko mjesto u umjetničkoj zbirci kolektivnog sjećanja našeg vremena.

Zato je i prateća izložba, koju je Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj u julu 2025. predstavila širom Hrvatske, imala značaj kulturnog svjedočenja ravnog političkoj deklaraciji. Ne postoji jači odgovor na umor od pamćenja, na zlobu relativizacije i na tišinu negiranja – od jednog kadra majke koja svake godine sjedi na istom mjestu, s istom mahramom, pred otvorenim mezarom bez tijela.

No, monografija je ta koja dokumentira proces nastajanja ove tihe epopeje bola. Kreševljaković piše da je ona svojevrsni porodični album Velije Hasanbegovića, jer on fotografisane žene oslovljava majkama. „To nije pretjerivanje kada poznajete njegovu biografiju“, piše Kreševljaković.

Hasanbegović je preživio strijeljanje u Višegradu, a na mjesto gdje je trebao biti ubijen vratio se s fotoaparatom, da bi godinama kasnije fotografisao vlastito pogubljenje. Njegov život i njegov rad neraskidivo su povezani. „Kad sam ostao bez ičega, tek sam tada shvatio što znači fotografija“, rekao je. Zato „Potočarske sjene“ nisu samo fotografije. One su i relikvije. Artefakti buduće arhive savjesti.

Hasanbegovićev rad vraća nas iskonskom shvatanju umjetnosti kao svjedočenja, opomene i poziva, a njegova izložba i monografija su doprinos bošnjačkoj kulturi pamćenja i univerzalni čin solidarnosti s istinom. Zato ovaj projekt ne završava s postavkom izložbe i promocijom monografije. On počinje svakim pogledom koji se zadrži na fotografiji, svakim uzdahom koji u tišini prostorije odzvanja više nego govor, svakim čitateljem koji iz knjige uzme ono što ni hiljadu govora ne bi moglo prenijeti: osjećaj da ne smijemo odustati od sjećanja.